Nisam gledala utakmicu. Termin nije bio za majke. Izabrala sam bliže tribine i nadala se kvalitetnijoj utakmici, jer bolje vidim na blizinu. U Velikom parku predstava ravna lošem amaterizmu, dok Zlatibor osvoji vrh tabele. O ovoj našoj znam samo iz statistike. Ja joj verujem i puno mi govori. Prvo pogledam Smolinu minutažu. Gle čuda... Rašo Smola... Znajući da na moju podršku uvek može da računa gde god bila, igrao je kao da sam tu, verujući da stvari i od toga zavise. Skromna sam u tom odnosu, ali njegovo skromno je za trofej. Zato na svaki poen dodam još dva, za svaki skok osmeh više, za dabl-dabl, skromnost na skromnost. Za svako izvođenje posle prve greške, za svaki faul glup dodam samo: "Rašo Smolaaaa". Da nije skromnosti ko zna čega ne bi bilo. I u Čajetini, u hali, u školi, u prodavnici... Živela bih tamo gde je vrlina. Tuđe je sve bolje, skuplje, vrednije... Skromno ću reći, tvoj sam najveći fan. Izbori se za minute i ostani baš takav.
Bloginja
Bloginja